Plakat za kultni horor „Leptirica“ ilustrovao sam pre više od pet godina, sa velikim zadovoljstvom jer sam se time još jednom vratio važnom delu našeg kolektivnog sećanja. Naročito mi je dragoceno što sam imao priliku da svoj rad poklonim velikom Đorđu Kadijeviću i dobijem njegovu pohvalu. Taj trenutak ostao je zabeležen fotografijom, a o mojim plakatima posvećenim njegovim ostvarenjima pisale su i „Večernje novosti“. Kadijević nas je nedavno napustio, ta uspomena ima još veću težinu.
Uz „Leptiricu“ se lako prizovu naše nekadašnje dnevne sobe. Katodni televizor na svom počasnom mestu, ukućani okupljeni oko njega. Sve je tu, naizgled, bezbedno. A onda se začuje vodenica, pa zastane, nešto se pomeri u mraku i odjednom postane važno koliko je tačno daleko prekidač za svetlo.
„Leptirica“ Đorđa Kadijevića iz 1973. godine snimljena je prema motivima pripovetke „Posle devedeset godina“ Milovana Glišića, u produkciji Televizije Beograd. Duboko ukorenjena u narodnom predanju, ostala je upamćena kao prvi pravi domaći horor, koji je preplašio generacije gledalaca i zauzeo posebno mesto u istoriji naše kinematografije. Upravo je ovaj film za široku publiku postao sinonim za taj žanr.
U središtu priče nalaze se siromašni Strahinja, njegova ljubav prema Radojki i vodenica nad kojom se nadvila senka Save Savanovića. Petar Božović i Mirjana Nikolić dali su licima te priče prepoznatljivost koja traje decenijama, uz Slobodana Cicu Perovića, Tanasija Uzunovića, Vasju Stankovića i Tomu Kuruzovića. Film je sniman u selu Zelinje kod Zvornika.
Taj prostor mogli smo da prepoznamo. Ličio je na selo naših baka i deka, na put kojim se odlazilo kod komšije, na šumu iza poslednjih kuća. Narodne priče o vampirima i nečistim silama već su negde postojale u razgovorima, često izgovorene polušapatom, uz obavezno uveravanje da su to stare izmišljotine. Kadijević im je dao lice. Posle toga je bilo malo teže ostati ravnodušan kada napolju nešto šušne.
A zvuk je posebna priča. Kadijević je u razgovoru za BBC objasnio da je sablasno oglašavanje pronašao uz pomoć kolega iz muzičke redakcije i da je zapravo reč o snimku jedne ptice iz Indije. Taj neobični glas, prenet u naš seoski pejzaž, postao je jedan od najprepoznatljivijih zvukova domaćeg filma.
Kada razmišljam o uticaju „Leptirice“ na tadašnju Jugoslaviju, najviše mislim na moć televizije da jednu priču unese u toliko različitih domova. U zemlji koja je bila uposlena gradnjom fabrika i puteve, stara narodna verovanja dobila su svoje mesto na malom ekranu.
O tome koliko je film uznemirio gledaoce svedoče njihova kasnija prisećanja na košmare i strahove koji su potrajali godinama. Oko „Leptirice“ razvila se i sopstvena usmena legenda, uključujući nepotvrđenu priču o čoveku koji je u Skoplju navodno umro od straha tokom gledanja filma. Tu priču treba posmatrati kao deo mita koji je pratio film, ali i spremnost ljudi da u nju poveruju, a to govori koliko je njegova reputacija bila snažna.
Tako je „Leptirica“ postala zajedničko sećanje koje se prenosilo i na one rođene posle njene premijere. Uz reprize su dolazila upozorenja starijih, pa dečja radoznalost, pa nesigurno dokazivanje da smo dovoljno veliki da se ničega ne bojimo. Sam naslov bio je dovoljan da započne razgovor o tome ko je smeo da gleda do kraja. U takvim razgovorima film je nastavljao da živi, izvan televizijskog programa.
Njegov trag bio je snažniji od neposrednog uticaja na domaću kinematografiju. Kako je za BBC ocenio scenarista Aleksandar Radivojević, uspeh „Leptirice“ nije pokrenuo veliku i trajnu proizvodnju sličnih ostvarenja. Horor je ovde ostao retko istraživan prostor. Sam Kadijević svoje filmove radije je razumevao kao fantastiku, zainteresovan za tajnu, zlo i ono što izmiče racionalnom objašnjenju.
Vremenom je „Leptirica“ pronašla nove gledaoce i daleko izvan prostora nekadašnje Jugoslavije. Američki izdavač Severin Films uvrstio ju je u Blu-ray kolekciju „All the Haunts Be Ours: A Compendium of Folk Horror“, posvećenu filmovima strave proisteklim iz folklora, lokalnih verovanja i predanja. Uz film je predstavljen i razgovor sa Kadijevićem. Naša stara televizijska priča tako je dobila mesto u međunarodnom izboru ostvarenja koja pokazuju koliko različite kulture mogu biti bogate sopstvenim slikama straha.
Posebno je dragoceno što je u februaru 2025. prikazana u njujorškom Lincoln centru, u programu „Conjuring Nosferatu: Robert Eggers Presents“, sastavljenom od filmova koji su inspirisali Roberta Egersa pri stvaranju njegovog „Nosferatua“. U predstavljanju „Leptirice“ organizatori su podsetili i da je Glišićeva pripovetka prethodila Stokerovom „Drakuli“. Lepo je znati da je priča koju toliko nas vezuje za detinjstvo i domaći televizijski program stigla do takvog mesta u svetskoj filmskoj kulturi.
Njegov film odavno pripada generacijama gledalaca, a meni je ostala i jedna lična uspomena na čoveka koji ga je stvorio. Imao sam priliku da mu svojim radom zahvalim dok je bio među nama, za sve slike koje nam je ostavio.
—
Redove iz svoje beležnice deliće sa nama Stevan Aleksić, profesor na Fakultetu savremenih umetnosti, ilustrator, scenograf, umetnik, influenser.

